Poezija
... poznala si umiranje prije smrti
III dio
Kad sam karmu ti slutio svugdje onu večer,
Svaka Rovinjka tvojim se leđima krasila.
Nietzsche tek, ispod brka skreše:
"Ja sam sve što (sad) ne zna kamo da se kreće.”
Znala si priviđenje Idiote
I da ljubav koristoguzija njegov mlin ne melje,
Da sitost tek štuca, pute ljubavi ne pozna nikad.
Ljubav sve oguli,
Trulo baca, ponekad niš osta.
Tinja i pokislom
Ne umire nikad.
Znala si da psina
Životna iza uglova vreba:
Sve nedostaje
Tom koji puno ima.
I prošla si bez da se išta reče,
Zar korovi
Pragmaticus
I Easy Going svugdje,
Ili samo na smetlištu duha kliju?
Klevetnici
I telad
U jedan rog stanu,
Drugih glasina nije?
Je l' to Odu življenja
K'o crna rupa siše
Umiranje...
prije smrti?
Noćas si opet,
Stasita,
Bila tako lijepa.
Jet tamnozeleni
Ko poljana proljetna, vojni,
Na žbun mekani sjedne.
Rukavice si spustila,
Topli obraz pružila:
Krajičkom usana da žarom nadu ponovo rasplamsa.
Nebesima odletjela u bezdan:
Patuljke da se prebroji
I nagrade utjehe podijeli.
Nada se razmeče:
Svakog ljeta, nekom u danu, nekom u noći,
Da ćeš ponovo doći