Poezija
... poznala si umiranje prije smrti
V dio
Valentinovo
Noću smo se spuštali stepenicama
Koje je san pred nama nizao.
Stisnutu,
Sad jedno pa drugo ti oko ljubio.
Dolje, prepriječilo se velebno gradilište,
Nestala si u njemu.
Tragom ti,
Sjedila si na podu,
Zabačene glave,
Na čučećim koljenima muškim,
Koji je držao tvoju ruku
Što si mu je dala preko glave.
Sakriti jadnost, umijeće nije svakog,
Drhtav ti rekoh:
Nabavit' ću karte,
Čekati te dolje kod teatra
Gdje smo namjeravali ići
Sluteći da nećeš više nikad stići.
I da saznat' neću,
Zašto baš tog jutra
Tvoja dopisnica iz Pariza
Zaluta u praznu kuću:
Valentinovo poklanjao ti nisam,
Ostalim danima razloge niza'.
"Bez prostorno i vremeno
carstvo ljubavi obitava":
tješi Giuseppina Martinuzzi,
svako Valentinovo jutro
iz rosnog joj groba,
i Labina naoko'.

